Vrsta infekcije:
Hepatitis je termin koji se odnosi na zapaljenje jetre koje može biti posledica dejstva samog HIV-a, toksičnog delovanja lekova i najčešće zbog virusa hepatitisa. Tri glavna uzročnika infekcije jetre su tri veoma različita virusa - Virus Hepatitisa A (HAV), Virus Hepatitisa B (HBV) i Virus Hepatitisa C (HCV) - za čije lečenje se koristi različita terapija. Ovde se najviše bavimo sa HBV i HCV infekcijom imajući u vidu da se prenose na isti način kao i HIV. U kontekstu HIV infekcije, virusni hepatitisi više se smatraju kao koinfekcije (pridružene infekcije) nego kao oportunističke infekcije.

Neki od simptoma akutne ili aktivne infekcije su muka, povraćanje, malaksalost, proliv, žutica (žute beonjače ili koža), povišena temperatura, gubitak na težini i zajednički su za sve virusne infekcije jetre. Ipak, neće sve osobe imati simptome infekcije, a neki čak neće ni znati da su inficirani. Kada je u pitanju hepatitis C kod HIV negatvne osobe može proći i 20-25 godina da bi došlo do ozbiljnog oštećenja jetre (ožiljci/ciroza i rak jetre). HCV napreduje brže kod osoba koje istovremeno imaju i HIV i potrebno je 10-15 godina.
Nepodnošenje masne hrane i alkohola, otečena i tvrda jetra i ''pege'' po koži su drugi simptomi hepatitisa.
Hronična HCV infekcija takođe je udružena sa mentalnim poteškoćama i depresijom.
Testovima krvi se može ustanoviti da li je osoba bila ranije izložena virusu (mnoge osobe izbace virus, a da nisu ni znale da su inficirane i pri tome proizvode antitela) ili da li postoji aktivna infekcija. U krvi se traže specifična antitela. Ako osoba ima gore nabrojane simptome i/ili povišene vrednosti enzima jetre (AST, ALT, GamaGT i alkalne fosfataze), to bi trebalo navesti lekara da uradi testove na viruse hepatitisa. Viral load (PCR) testovi za hepatitis koriste se slično kao i viral load test za HIV i njima se može potvrditi infekcija kada su imunološki testovi negativni ili nejasni za tumačenje.
Lečenje sprovodi lekar infektolog koji ima iskustva u lečenju obe infekcije.

Nekoliko lekova koji se koriste za lečenje HIV-a su efikasni i za lečenje HBV infekcije. To su adefovir (danas se ne koristi za lečenje HIV infekcije), 3TC, tenofovir i FTC. Lek koji se ranije koristio – interferon sada se manje koristi jer se lekovi u tabletama lakše podnose. Adefovir, tenofovir i FTC su najaktivniji lekovi kod čije primene je najmanji rizik za razvoj rezistencije. Ovi lekovi moraju se pažljivo primenjivati u koinfekciji sa HIV-om. Zbog rizika od razvoje rezistencije HIV-a, 3TC, tenofovir i FTC bi trebalo primenjivati samo kod HIV pozitivnih osoba koji su na trostrukoj ARV kombinaciji. Adefovir se može koristiti pojedinačno ako nije potrebna anti-HIV terapija. Rezistencija HIV i HBV virusa je drugačija i javljaju se nezavisno jedna od druge.
HBV se kod mnogih ljudi može uspešno lečiti. Ako lečenje treba da bude doživotno i ako se sa njim prekine, postoji veliki rizik da se virus reaktivira ili da dođe do ozbiljnog ili fatalnog oštećenja jetre. Sve ovo je usko specijalistička oblast lekara infektologa.
Lečenje HCV/HIV infekcije takođe je usko specijalistička oblast. Koristi se pegilovani interferon (Pegasis) i ribavirin i lečenje obično traje 48 nedelja, ali kod HIV/HCV pozitivnih osoba može trajati i duže.
Procenat odgovora na terapiju u vidu trajnog uklanjanja HCV-a varira od 30% kod ljudi inficiranih HCV genotipovima 1 ili 4, do 60-70% kod inficiranih genotipovima 2 ili 3. Odgovor na terapiju nakon 12 nedelja lečenja može biti rana naznaka efikasnosti terapije. Čak i ako se HCV ne izbaci iz organizma, terapija može poboljšati stanje jetre i usporiti progresiju bolesti.
Efikasne vakcine postoje za Hepatitis A i Hepatitis B, za Hepatitis C ne postoji vakcina.
Lečenje HCV infekcije duže od jedne godine možda je efikasnije za neke osobe. U toku su obimna istraživanja sa ciljem da se pronađu lekovi koji imaju drugačiji način dejstva i manje neželjenih efekata od interferona. Nadamo se da će neka od tih jedinjenja postati novi lek u sledećih 5-10 godina.
Iz Priručnika o ARV terapiji za AIDS aktiviste (I-Base, preradile dr Slobodnaka Crevar i Aleksandra Banković)